Knjiga je vrednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onog ko je čita. – Egipatski zapis
``Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji
oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.
To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim
putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez
nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji
čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde
žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji i sve što
ipak nikne i rodi se, žigosu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad
bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u
bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.
To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani šaraju brda i
padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u
zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je na te puteve
a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi
na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu,
radi odmora, radi molitve ili seljačkog prebrajanja pazara. Na tim
stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje,
na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda
lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta.
Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom
do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da
bude i nikada neće biti.``
Ivo Andrić -Staze
‚‚Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svijetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost...
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog...``
Meša Selimović - "Tišine"
"Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Najzamršeniji smo ljudi na
svijetu. Do juče smo bili ono što danas hoćemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni
nešto drugo, stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo,
a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni
toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S’nejasnim
osjećanjem stida, zbog porijekla i krivice, zbog otpadništva, nećemo da gledamo
unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed. Zato zadržavamo vrijeme, u strahu od
ma kakvog riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom.
Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. A sve
se plaća, pa i ova ljubav."
Mesa Selimovic
``Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje. S čega se mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo da te u radu zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Sta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjenice, ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prsto u parčad.``
Ivo Andrić - Ex ponto
"Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Najzamršeniji smo ljudi na
svijetu. Do juče smo bili ono što danas hoćemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni
nešto drugo, stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo,
a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni
toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S’nejasnim
osjećanjem stida, zbog porijekla i krivice, zbog otpadništva, nećemo da gledamo
unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed. Zato zadržavamo vrijeme, u strahu od
ma kakvog riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom.
Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. A sve
se plaća, pa i ova ljubav."
Mesa Selimovic
``Davno je rečeno da je istinska ljubav snažna kao molitva. Ona čisti srca. Okrepljuje duh. Pobedjuje taštinu. Ona doziva. Mami. I mora biti uslišena.
-Čovek ne može od sebe pobeći.
-Jer jedina nedostižna daljina je daljina posvadjanih srca.
-Učili su me da je strah odsustvo vere. Da se plaši čovek koji nema čvrsto pouzdanje u Boga. Ja sam verovala da Bog zna šta je za mene najbolje. I da će mi baš to dati. Verovala sam i da me neće opteretiti više nego što mogu da podnesem. “Ali šta ako je to što je najbolje za moju dušu neko strašno iskušenje? Neka težina od koje neću pasti, ali ću posrtati savijena do tla? Neka muka koja me neće ubiti, ali će me bolno ranjavati?” pitala sam se. Bojala sam se budućnosti. Bojala sam se života, koji mi više nije izgledao kao niz mogućnosti, već kao mračna šuma puna zamki, i zveri koje vrebaju sa svih strana. Svaki dan činio mi se kao nova pretnja. Duša mi je treperila, a srce neprestano drhtalo i tugovalo zbog onoga, nepoznatog, što bi se moglo zbiti.
-Uvek sam verovala u Boga. Imala sam poverenja da je sve što se dešava deo Njegove neuhvatljive i neshvatljive volje. Njegove savršene promisli,nedokučive našem malom znanju i slabašnom umu. U toj veri,u tom poverenju,bilo je i sigurnosti u neki jednostavan red i poredak. Dobro se dobrim vraća. Zlo čini, zlu se nadaj.Gospod dopušta samo ona iskušenja koja čovek može da podnese. Koja su mu na duhovnu korist. Srce se čisti suzama,a duša jača bolom.Sva čovekova nastojanja vidi Svevideći i stoga nijedan naš trud nije uzaludan.Čovek živi na zemlji da bi stvorio sebi mesto u Carstvu nebeskom.Ali postoje nesreće pred kojima se svaka misao smuti, um zanemi. A srce pišti i jauče i rida, i njegova pitanja su sve brojnija.
-…ne placi,jer ne vredi.To je zenska sudbina.Da ode na ko zna koji dvor.Da zivi u tudjem svetu, medju tudjim ljudima,prepustena na milost I nemilost svome muzu I gospodaru. Ida se neprestano moli,najpre da joj Bog podari,a potom I sacuva sinove.Jer sinovi su majcina krila.Snaga I oslonac.Ponos u mladosti.Garant opstanka u zrelom dobu.Sigurnost u starosti.A kceri su, kceri moja mila,tek odrazi nas samih.Radjamo ih da ponove nase patnje I nemoci. Nase bolove I stradanja. Da I one radjaju kceri.Da ih vole kao sam svoj zivot.Ali da se nadaju I raduju sinovima.
-Sreca cesto postane nestrpljiva. Nece da ceka!
-Sta vredi coveku da zadobije sva blaga ako dusu svoju izgubi.
-Neznost ostavlja najdublje tragove.Poverenje obavezuje vise nego pretnja.Ljubav se najduze pamti.``
Ljiljana Habjanović - Zapis duše